Deuteronomy 5

1I Mojsije sazva sav narod Izrailjev, i reče im: čuj Izrailju uredbe i zakone, koje ću danas kazati da čujete, da ih naučite i držite ih i tvorite. 2Gospod Bog naš učini s nama zavjet na Horivu. 3Nije s ocima našim učinio taj zavjet, nego s nama, koji smo danas tu svi živi.

4Licem k licu govorio vam je Gospod na ovoj gori isred ognja; 5Ja tada stajah između Gospoda i vas, da vam javim riječi Gospodnje, jer vas bješe strah od ognja i ne izidoste na goru; i reče:

6Ja sam Gospod Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje Misirske, iz doma ropskoga.

7Nemoj imati bogova drugih do mene.

8Ne gradi sebi lika rezanoga, niti kakve slike od tvari koje su gore na nebu ili koje su dolje na zemlji ili koje su u vodi ispod zemlje.

9Nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Gospod Bog tvoj, Bog revnitelj, koji na sinovima pohodim bezakonja otaca njihovijeh do trećega i do četvrtoga koljena, onijeh koji mrze na me, 10A činim milost na tisućama onijeh koji me ljube i čuvaju zapovijesti moje.

11Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svojega, jer neće pred Gospodom biti prav ko uzme ime njegovo uzalud.

12Drži dan od odmora i svetkuj ga, kao što ti je zapovjedio Gospod Bog tvoj. 13Šest dana radi, i svršuj sve poslove svoje. 14A sedmi je dan odmor Gospodu Bogu tvojemu; nemoj raditi nikakoga posla ni ti ni sin tvoj ni kći tvoja ni sluga tvoj ni sluškinja tvoja, ni vo tvoj ni magarac tvoj, niti koje živinče tvoje, ni došljak koji je kod tebe, da bi se odmorio sluga tvoj i sluškinja tvoja kao i ti.

15I pamti da si bio rob u zemlji Misirskoj, i Gospod Bog tvoj izvede te odande rukom krjepkom i mišicom podignutom. Zato ti je Gospod Bog tvoj zapovjedio da svetkuješ dan od odmora.

16Poštuj oca svojega i mater svoju, kao što ti je zapovjedio Gospod Bog tvoj, da bi se produljili dani tvoji i da bi ti dobro bilo na zemlji, koju ti daje Gospod Bog tvoj.

17Ne ubij.

18Ne čini preljube.

19Ne kradi.

20Ne svjedoči lažno na bližnjega svojega.

21Ne poželi žene bližnjega svojega, ne poželi kuće bližnjega svojega, ni njive njegove, ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvojega.

22Te riječi izgovori Gospod svemu zboru vašemu na gori isred ognja, oblaka i mraka, glasom velikim, i ništa više, nego ih napisa na dvije ploče kamene koje mi dade.

23A vi kad čuste glas isred tame, jer gora ognjem goraše, pristupiste k meni, svi glavari od plemena vaših i starješine vaše, 24I rekoste: gle, pokaza nam Gospod Bog naš slavu i veličinu svoju, i čusmo glas njegov isred ognja; danas vidjesmo gdje Bog govori s čovjekom, i čovjek osta živ.

25Pa sada zašto da pomremo? jer će nas spaliti onaj oganj veliki; ako jošte čujemo glas Gospoda Boga svojega, pomrijećemo. 26Jer koje je tijelo čulo glas Boga živoga gdje govori isred ognja, kao mi, i ostalo živo? 27Idi ti, i saslušaj sve što će kazati Gospod Bog naš, pa onda ti kaži nama što ti god reče Gospod Bog naš, a mi ćemo slušati i tvoriti.

28I Gospod ču glas od riječi vaših kad vi govoraste, i reče mi Gospod: čuh glas od riječi toga naroda, koje rekoše tebi; što rekoše dobro rekoše. 29O, kad bi im bilo srce svagda tako da me se boje i drže sve zapovijesti moje svagda, da bi dobro bilo njima i sinovima njihovijem dovijeka. 30Idi, reci im: vratite se u šatore svoje.

31A ti stani ovdje kod mene, i kazaću ti sve zapovijesti i uredbe i zakone, koje ćeš ih naučiti da tvore u zemlji koju im dajem u našljedstvo.

32Gledajte dakle da činite kako vam je zapovjedio Gospod Bog vaš, ne svrćite ni nadesno ni nalijevo. Cijelijem putem, koji vam je zapovjedio Gospod Bog vaš, idite, da biste živi bili i da bi vam dobro bilo, i da bi vam se produljili dani u zemlji koju ćete naslijediti.

33